Bosansko-hercegovački pastirski pas - tornjak
Časopis: DOG SHOW | Zooplanet.ba

22. februar 2006. godine je datum koji je ušao u historiju bosanskohercegovačke kinologije. Tog dana je Generalni komitet FCI-a, na svojoj sjednici održanoj u Madridu, donio odluku o prih-vatanju zahtjeva za uvrštavanje pasmine tornjak u nomenklaturu FCI priznatih pasmina. Ovom činu prethodio je sastanak predstavnika Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine i Kinološkog saveza Hrvatske koji se održao 10. febru­ara 2006. godine i na kom je defin­itivno usaglašen sadržaj dokume­nata koji su dostavljeni FCI-u kao zajednička kandidatura Bosne i Hercegovine i Hrvatske za stan­dardizaciju tornjaka. Na ovom sas­tanku Uniju kinoloških saveza BiH predstavljali su: Nebojša Svraka, mr. Stjepan fra Petar Krasić, Zijah Zulović, Refet Hadžić i Mirko Čolak, a Hrvatski kinološki savez predstavljali su: Damir Skok i Igor Selimović.

Napokon pasmina tornjak ima pravo učešća na kako nacionalnim izložbama svih zemalja tako i na CACIB izložbama, evropskoj i svjetskoj izložbi. Tornjak će se ocjenjivati po standardu usaglašenom 10. februara 2006. godine u Sarajevu. Kao i neke u svijetu mnogo poznatije pasmine (cane corso), tornjak je u statusu provizorno priznatih pasmina, bez prava na CACIB titulu, ali sa mogućnošću takmičenja za najl­jepšeg psa I FCI grupe, odnosno BIS na CACIB izložbama.

FCI-ovo priznanje pasmine je nagrada svim kinolozima koji su radili na istraživanju, standard­izaciji i uzgoju ove pasmine, a taj rad traje od 1971. godine.

Prvi sistematski poticaji za istraživanje i spašavanje autohtonih formi pastirskih pasa historijsko prisutnih na teritoriju država Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pojavili su se prije trideset godina, a inten­zivirani-od 1981. godine u skladu s uputstvom za utvrđivanje standarda za pastirskog psa tornjaka od 20.11.1981. godine. Konačni rezul­tat tog rada je izgrađena pasmina "tornjak".

Posljednjih desetak godina na nacionalnim izložbama pasa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj psi te pasmine gotovo su redovito medu najbrojnijima. Jednako tako je i produkcija štenadi u samom vrhu brojnosti podmlatka upisanog u matičnu knjigu pasmine. Od feb­ruara 1992. godine do istog mjese­ca 2005. godine u matičnu knjigu pasmine Hrvatskog kinološkog saveza upisano je 1548 primjeraka, a u periodu od 1978. do 2005. godine u matičnu knjigu pasmine Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine upisano je više od 2700 primjeraka.

Od 1997. se uz podršku spon­zora i državnih službi za zaštitu prirode provodi reintrodukcija tornjaka u Hrvatskoj, dok su u Bosni i Hercegovini te aktivnosti financirane isključivo iz sredstava Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine. Jednako kao u dalekoj prošlosti, ti psi i danas služe za zaštitu stoke od vukova i drugih krupnih grabežljivaca. Dakle, radi se o jasno artikulira­nom i u obje države potpuno afir­miranom uzgoju. Smatramo stoga da pasmina "tornjak" zaslužuje međunarodno priznavanje.

Uzgojni ciljevi, početni kriteriji odabira i standardizacija tipične forme. Od začetka uzgoja tornjaka.

Njegovi se ciljevi temelje na ideji rekonstrukcije, ustaljenja i trajnog održavanje tipičnih psihofizičkih osobina nekadašnjih pastirskih pasa, historijsko prisutnih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Odluke o uzgojnim zahvatima su od početka povjerene stručnim voditeljima uzgoja. Genetska baza pasmine je relativno široka, zahvaćena u preživjelim ostacima autohtonog oblika, a unutarnje srodstvo popu­lacije ciljano i trajno kontrolirano. Bilo kakva "oplemenjivanja" torn-jaka s drugim pasminama su trajno zabranjena.

Početni kriteriji odabira formi­rani su na temelju onih informacija iz usmene predaje koje su se odnosile na selektibilne psiho­fizičke osobine. Te postavke prov­jerene su kasnije praćenjem varija-biliteta u nizovima kontrolirano uzgojenih generacija. Tako su osnove selekcije tornjaka istovre­meno izvedene iz tradicije i usklađene s objektivno utvrđenim nasljednim osobina žive popu­lacije.

Selekcijski pritisak povećava se razmjerno kumulaciji poželjnih i eliminaciji nepoželjnih osobina vidljivih na potomstvu u pojedinim linijama pasmine. Oslanjanja na incest u prvim pokoljenjima pas­mine nije bilo. Odricanje od brze konsolidacije motivirano je te­žnjom da se u fazi utemeljenja pas­mine izbjegne nekontrolirani gubi­tak svojstava autohtonog genoma.

Formalno pravni i stručni pre­duvjeti traženja i sakupljanja trago­va starog uzgoja pastirskih pasa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i njihovo pretvaranje u suvremenu pasminu zahtijevali su tri desetljeća rada. Posao je bio složen, jer je uz istraživanja i eksperimente pret­postavljao i poštivanje odredbi FCI-a. Posao je bio dodatno otežan činjenicom da je uzgoj tornjaka podređen i stručnim postavkama koje važe za rekonstrukciju i očuvanje ugroženih izvornih pas­mina. Kako su prvi poticaji i početak sistematskog uzgoja vezani za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku tako su i prve rodovne knjige te pasmine odvojeno otvorene u Hrvatskom kinološkom savezu i Savjetu za kinologiju Bosne i Hercegovine (Savjet za kinologiju BiH u tom periodu je bio nosilac kinoloških aktivnosti u Bosni i Hercegovini). Iako su u početku te rodovne knjige spadala u okvire jugoslavenske matične knjige čistokrvnih pasa, uzgoj torn­jaka od samog začetka samostalno nadziru i vode bosanskohercego-vački i hrvatski državni voditelji uzgoja te pasmine, i odgovarajuća stručna tijela saveza obje države. Oni djeluju kontinuirano od 1972. godine.

U Bosni i Hercegovini Unija kinoloških saveza BiH nastavlja kontinuitet rodovne knjige u BiH započet 1978. godine, a od 22.03.1992. Hrvatski kinološki savez vodi svoju matičnu knjigu tornjaka. Tako populacija te pas­mine u Hrvatskoj, umatičena od avgusta 1992., zaključno s febru­arom 2005. godine, broji 1548 primjeraka, a u rodovne knjige Bosne i Hercegovine, od 14.06. 1978. do 20.10.1998. godine upisan je 701 pas, a od 1998. pa do janu­ara 2005. godine još 2014 pasa, tako da je ukupno provedeno kroz rodovne knjige Bosne i Herce­govine 2715 pasa. Na temelju do tada ostvarenih rezultata Hrvatski je kinološki savez u junu 1998. godine prihvatio standard hrva­tskog pastirskog psa tornjaka, a Unija kinoloških saveza Bosne i Hercegovine, u avgustu 2004. godine, usvaja standard tornjaka i povlači iz upotrebe standard done­sen 1981. godine, čiji su autori bili bosanskohercegovački kinolozi Ante Kozina, Stjepan fra Petar Krasić i Hrvoje Perković. Oni po sadržaju i formi slijede zahtjeve FCTa. Njihovim su objavljivanjem u službenom glasilu HKS-a, odnosno BKS-a, prestale su važiti upute i druga pisana načela odabi­ra, koje su ranije bile u upotrebi.

Danas je pasmina u obje države strukturirana u više od osam odvo­jenih krvnih linija. Uz njih postoji i niz manje artikuliranih skupina nastalih od zajedničkog početnog pretka. Slijedeća pokoljenja pas­mine pokazaće hoće li one poslužiti kao začeci budućih linija. Visoka brojnost populacije tornja-ka, njezina konzistentnost i kom-patibilitet svojstava, zatim kvaliteta posebno uspješnih, ali i prosječnih jedinki, te kontrola niza ciljanih tipičnih nasljednih osobina u cijeloj populaciji kroz serije gen­eracija dovedeni su do nivoa koji omogućava rutinski uzgoj i selekci­ju kao i konsolidaciju u pojedinim linijama.

Ime pasmine

Ime pasmine (tornjak) odabra­no je iz slijedećeg razloga: osnovni pojam "tornjak" u hrvatskom, a i u jezicima Bosne i Hercegovine označava psa (lokalno u sličnom smislu i čovjeka) koji obitava pored privremeno ograđenih pros­tora za smještaj stoke - torova na sezonskim pašnjacima.

Pojmovi "bosanskohercego-vački" i "hrvatski pastirski pas" imaju niz značenja. Oni potvrđuje stoljetnu neprekidnu prisutnost ovih pasa na tlu Bosne i Hercegovine i Hrvatske, naglašava činjenicu da su spašavanje posljed­njih izvornih primjeraka pokrenuli, a zatim i proveli bosanskohercego-vački i hrvatski kinolozi, da su selekciju stručno utemeljili i započeli odvojeno bosanskoherce-govački i hrvatski kinološki stručnjaci, da su postojeću popu­laciju pasmine uzgojili bosansko-hercegovački i hrvatski uzgajatelji pasa, da su isti ti ljudi svoj uzgoj iz anonimnosti doveli do današnje vrlo visoke razvijenosti i popu­larnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te naglašava presudnu činjenicu da su zaslugom tih istih ljudi psi pasmine tornjak u sve većem broju prisutni na nacional­nim izložbama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a jednako je i u izvornoj funkciji na autentičnim staništima svojih predaka.

Zaključak

Na osnovi iznesenih činjenica, a osobito zbog stručno vodenog uzgoja pod kontrolom odvojenih voditelja uzgoja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izgrađen je tip pasa koji je opisan u jedinstvenoj osnovi standarda ove pasmine.

HISTORIJSKI PODACI O AUTOHTONOJ OSNOVI PASMINE

Genetski relativno ujednačeni i stabilni autohtoni arhaični oblici pastirskih pasa čiji su izumirući tragovi poslužili kao temelj za stvaranje pasmine "tornjak" još su prije nekoliko desetljeća bili rasprostranjeni po planinskim predjelima Bosne i Hercegovine i Hrvatske i u njihovom nizinskom okruženju. Smatramo da zaje­dničko porijeklo tih skupina dolazi od zakarpatkse grane tibetanskih doga. Najvjerojatniji način nji­hovog rasprostranjivanja diljem jugoistočne i srednje Europe su migracije Vlaha i drugih nomad­skih stočara započete još prije ranog srednjeg vijeka. Poznato je da se tokom kasnog srednjega vije­ka i ranog novog vijeka isti genom pasa rasprostranio po gotovo cijelom jugoistočnom dijelu našeg kontinenta.

U kinološki razvijenim zemlja­ma stare su se forme pastirskih pasa još u devetnaestom stoljeću počele transformirati u začetke današnjih pasmina. Ondje gdje se kinologija ukorjenjuje tek u naše doba, a još se nade ostataka starih genoma, kontrolirani i selektivni uzgoj tih oblika je tek u začetku. Pasmina tornjak prednjači u toj drugoj skupini.

Istraživanje njihove recentne i povijesne prisutnosti, a zatim sis­tematsko spašavanje autohtonog oblika od izumiranja, počelo je istovremeno u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj 1972. godine, a kon­tinuirani čistokrvni selektivni uzgoj datira od 1978. godine. Danas pasmina ima brojnu izgrađenu, čistokrvnu, kroz seriju generacija selekcioniranu živu populaciju rasprostranjenu diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Uprkos tome što ključnim za ocjenu vrijednosti našega uzgoja smatramo aktuelno stanje uzgoja i perspektive koje stoje pred pasmi­nom, s posebnim zadovoljstvom ističemo historijske izvore koji dokazuju da su današnji tornjaci čvrsto oslonjeni na dugu i dobro dokumentiranu historiju.

Ključne godine te historije su 1062. i 1374.. U njima nastaju dokumenti u kojima se prvi puta spominju psi od kojih potiče današnja bosanskohercegovačka -hrvatska pasmina. Godine 1374. đakovački biskup Petar Lukić, navodi opis psa planinca, gotovo istovjetan opisu današnjeg tornja-ka. On naglašava da su takvi psi prisutni posvuda na prostorima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a osobito u njihovim planinskim kra­jevima. U istom dokumentu on se poziva na zapis iz 1062. godine istoga sadržaja. Brojna kasnija spominjanja u raznim dokumenti­ma, slike, fotografije, a onda i savremeni istraživački radovi, svje­doče da je izvorni oblik pastirskog psa od čijih je savremenih tragova izgrađena današnja populacija tornjaka u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj kontinuirano prisutna čitavo tisućljeće.

Recentne prilike

Današnja zbivanja u uzgoju tornjaka počinju se oblikovati 1971. godine. Tada su na poticaj hrvatskih kinologa u ondašnjem Jugoslavenskom kinološkom savezu počele rasprave o autohtonoj formi pastirskih pasa, sačuvanoj na planini Vlašić u Bosni i Herce­govini i u hrvatskim nizinskim kra­jevima u kojima su ista stada boravila zimi. Terenska istraživanja odvojenih komisija sačinjenih od kinologa Bosne i Hercegovine i Hrvatske, provedena kroz idućih desetak godina pokazala su da se ne radi o posebnoj formi pasa vezanoj samo za Vlašić i zimovališta tih stada u Hrvatskoj, nego da skupine pasa vrlo sličnih svojstava postoje i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a i u nizu stočarskih predjela Hrvatske koji nisu u doticaju sa zimovalištima takvih pasa s bosan-skohercegovačke planine Vlašić.

U Hrvatskoj su manji ili veći "otoci" istog autohtonog genoma nađeni na Grobniku, u Lici, u zaleđu Knina, podno Dinare, u okolici Sinja, te na još nekim južnijim staništima, dok je u Bosni i Hercegovini utvrđeno postojanje pasa u tipu tornjaka na prostorima Bosanske Krajine, na planinama Kozara i Grmeč, na prostorima pla­nine Majevica, te pored Vlašića na gotovo cijelom prostoru Herce­govine. Prema pisanim podacima o nekadašnjoj ili još živoj sezonskoj ispaši u tim krajevima i usmenoj predaji rekonstruirano je da su kra­jem devetnaestoga stoljeća ti "otoci" bili znatno veći i brojniji, te da su imali jake populacije pastirskih pasa istog osnovnog genoma kao i preživjeli tragovi autohtonih tornjaka.

Iako su bosanskohercegovački i hrvatski kinolozi gajili osobna prijateljstva, suradnju i stalnu razmjenu informacija već od 1972. godine, komisije ovih država počinju raditi odvojeno. Tada izvorne skupine dinarskih autohtonih pastirskih pasa nisu bile dovoljno poznate, pa je prva faza rada kinologa Bosne i Hercegovine i Hrvatske bila istra­živačka i eksperimentalna. Odvijala se do 1982. godine. U tome je razdoblju pretražena stručna literatura, dok je teren­skim istraživanjima utvrđen geografski raspored i stanje sub-populacija izvornog genoma u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Istovremeno su utvrđena zajednička tipična svojstva i speci­fičnosti vezane za populaciju torn­jaka u Bosni i Hercegovini, odnos­no Hrvatskoj. U Hrvatskoj je tih godina uzgojeno i niz probnih legala. Nisu upisivana u matičnu knjigu, jer još nije bila poznata redovitost nasljeđivanja osobina početnih primjeraka. Zato je prvo leglo tornjaka u Hrvatskoj upisano u matičnu knjigu tek ljeti 1982. godine. U Bosni i Hercegovini upis legala je počeo 14.06.1978. godine i neprekidno traje do danas.

Dileme oko povezanosti hrvatskih pastirskih pasa s uzgojem njihovih bosanskohercegovačkih srodnika koje su u jednom razdoblju bile stalan predmet rasprava razri­ješene su sporazumom sklopljenim 14. 02. 2003. u Zagrebu. Spome­nutom sastanku prisustvovali su pok. predsjednik Hrvatskog kino­loškog saveza, inž. Marko Medar i Igor Selimović, tada sekretar, kao predstavnici Hrvatskog kinološkog saveza i predsjednik Predsjedništva Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine Nebojša Svraka, Zijah Zulović, dopredsjednik, i Refet Hadžić sekretar, kao predstavnici Unije kinoloških saveza BiH.

Na sastanku održanom 10.02.2006. u Sarajevu na kojem su prisustvovali ispred Hrvatskog kino­loškog saveza predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza Damir Skok dr.vet.med. i dopredsjednik Igor Selimović, te ispred Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine predsjednik Predsje­dništva g. Nebojša Švraka, dopred­sjednici mr. Stjepan fra Petar Krasić i Zijah Zulović, sekretar Refet Hadžić i član sekretarijata Mirko Čolak, donesen je konačni zajed­nički standard pasmine tornjak koji je upućen FCI-u na usvajanje.