BOSANSKA PATULJASTA KOKOŠ
	BOSANSKI PJEVAČ

 

 

 

    

Bosanski pjevač

Početkom dvadesetog vijeka, Njemci su obavili sistematizaciju rasne peradi u kojoj su opisali rasu peradi čiji pjetlovi neubičajeno dugo kukuriču, a odgajana je u Bosni i Hercegovini, najviše na području južnog Sarajeva. Ovu živinu nikako ne bi trebalo mješati, a pogotovo poistovjećivati, sa pjevačima koji su u stanju da kukuriču i do 50 sekundi, pa i više, i koji se vijekovima odgajaju na Kosovu i južnoj Srbiji. Razlika između ove dvije rase je ogromna i u samom izgledu. poslije tog prvog, maltene i jedinog pominjanja autohtone peradi pjevača iz Bosne, kao da im se u narednim decenijama gubi svaki trag, te se gotovo smatrani i nestalom rasom. Međutim, takva istovjetna perad, čiji pjetlovi karakteristično dugo kukuriču, sačuvana je i dugo gajena u albanskom gradu Beratu, zbog čega je neki tako i nazivaju.

Nije bila tajna da je ta životinja prispjela u Albaniju sa prostora Bosne u prlošlim vremenima, preko iseljenika, tokom mnogobrojnih migracija naroda na prostoru Balkana. U 2001. godini pojedini njemački stručnjaci, koji se bave rijetkim vrstama rasne peradi, započeli su istraživanja vezana za perad koja je potekla iz Bosne, a koja je tamo najvjerovatnije iščezla. Misteriju je potpuno razriješio zoolog dr. Majkl Rajman koji se bavi proučavanjem rasne živine, pogotovo lokalnih, raritetnih rasa i pisanjem knjiga o njima. On je na jednoj pijaci u Istanbulu 2004. godine pronašao dva pijetla koji su izgledom potpuno odgovarali bosanskim pjevačima. Njihovo kukurikanje trajalo je 13-14 sekundi, što je jedna od tipičnih karakteristika ova rase. Pribavio je i odgovarajuću koku jer je saznao da u Turskoj postoji nekoliko odgajivača koji posjeduju bosanske pjevače. Pouzdano se znalo da su tu perad u Tursku donijeli Bosanci koju su tamo vijekovima odlazili ponajviče zbog posla i trgovine. Ovih nekoliko primjera bosanskih pjevača koji su odnešeni u Njemačku, zainteresovali su nekoliko njemačkih peradi se bave rasama koje karakteriše dugo kukurikanje pjetlova. To su pored pjevača koji se gaje na Kosovu i u južnoj Srbiji, belgijski pjevači, planinska vrana živina, turski denizli. Od 2006. do 2008. godine, bosanski pjevači su uspješno razmnoženi u Njemačkoj, tako da ih sada tamo posjeduje osam uzgajivača, odk kojih su neki iz Bosne. Od 2007. godine one se redovno takmiče sa bosanskim pjevačima u dugom kukurikanju pjetlova na specijalizovanim izložbama u Njemačkoj, koje održavaju samo za perad čija je odlika dugo kukurikanje pjetlova.

Bosanski pjevači su perad ponosnog, uspravnog držanja, dosta su divlji i nepovjerljivi. Tijelo im je mišićavo, sa snažnim zaobljenim grudima koje nose podignute. Rep je srednje veličine i nošen je podignuto uspravno, te gradi gotovo pravi ugao sa tijelom. Kresta kod bosanskih pjevača može biti prosta ili ružasta. u oba slučaja je srednje razvijena. Noge su im jake, visoke i obavezno sa primjesama krem boje, ali ne i prejakim tonovima žućkastih nijansi. Tek poneki primjerak ima i svijetlosrebrenasto perje na vratu. masa pjetla je od 2 do 3 kg, a koka od 1,75 do 2 kg. Jaju su krupna, prosječne mase od 56 grama. Ljuska im je bijela. Godišnja nosivost varira od 80 do 150 jaja. Glavna odlika, kukurikanje pjetlova, koja traje oko 15 sekundi, mora se održavati selekcijom, a najbolja potvrda su takmičenja, koja su za takve vrste živine već tradicionalna u Njemačkoj. Budućnost bosanskih pjevača sada je daleko bolja nego prije nekoliko godina, jer ima sve više zainteresovanih uzgajviača u našoj Bosni i Hercegovini.

Edin Jabanžić, Novine Odgajivač, br. 6