NASLOVNICA | HISTORIJAT | STANDARD | GALERIJA | UZGAJIVAČNICE | KLUBOVI | IZLOŽBE | VIDEO | VIJESTI | OGLASI | KONTAKT

Način nasljeđivanja dlačnog pokrivača

U vezi sa uvodnom temom o genetici a s osvrtom na način nasljeđivanja boje dlačnog pokrivača (u ovom slučaju baraka) možemo zaključiti sljedeće:

Da je osnovna boja baraka žuta osnova (poželjna nijansa boja suhog lišća graba, bukve) u nijansama od svjetlijih tonova do hrđastocrvene, tj. zatvorenijih tonova osnovne boje a što je uzrokovano kombinacijom gena za boju. Pepeljasto siva boja koja je uzrokovana genima za tu boju se manifestuje u manjoj ili većoj mjeri izražena, uglavnom na gornjim dijelovima tijela (u obliku plašta, više ili manje izražena, što je opet uzrokovano brojem gena za taj oblik boje.

Dakle pepeljasto sive nijanse boje (od pepeljasto sive do tamno sive boje divlje svinje) su u našem slučaju kod baraka poželjan tip obojenosti i te nijanse (pepeljasto siva) nije dominantna boja nego prisutna boja (ustvari izraženiji pigment u odnosu na pigment osnovne boje) ili možda i obrnuta teza manje izražen (zeljasti, dakle prosijed tip boje). Kod sličnog tipa pasa (francuski oštrodlaki psi) u VI FCI skupini takođe imaju raspon boje od riđe, boje pijeska, žute, crvene pa do čelično sive boje u tipu svoje pasmine. Zašto bi tu barak bio izuzetak. Dakle ubijeđen sam da (mada ovo treba materijalno dokazati istraživanjima DNA) da svaki barak nosi neki gen na žutu boju kad u kombinaciji parenja dođe do dominantnog izražaja i kombinacijom gena dobijemo žutog baraka u fenotipu (a koji bi takođe trebalo da u genotipu imaju (recesivne) gene za pepeljasto sivu koja se može manifestovati u kombinaciji nasjleđivanja na potomcima. To svaki odgajivač mora biti svjestan da je sasvim u redu i normalno da se to dogodi i da dobije neka štenad u leglu takva (samo je pitanje njegove odluke da li ih ostavlja ili eliminiše). Eliminacija ovakve štenadi imaju za cilj smanjiti opticaj gena u nasljeđivanju ovakvih pasa a povod za takvu odluku je težnja (konsenzusom) uzgoju zadanog tipa to jest sa čelično sivom bojom na gornjim dijelovima tijela. Ova težnja je (konsenzus) kinoloških sudija i uzgajivača je uzrokovana (dakle administrativna mjera) neodgovornošću nekih uzgajivača koji su "krivotvorili" baraka npr. od oštrodlakog istarca i posavskog goniča ili nekim drugim kombinacijama a da dobiveni "krivotvoreni" mješanac nije genetski barak a što su opet neodgovorni sudci ili nestručni ili slabo stručni u poznavanju pasmine (najčešće) praktično potpomagali i potkopavali pasminu koja uistinu ima u svojoj genetskoj kombinaciji sasvim moguće potomstvo bez manifestovane boje (poželjan tip) sa čelično sivim oznakama.

To uzgajivači moraju imati na umu i ne smiju potcjenjivati genetski sadržaj baraka krutim zaključkom da ako dobiju žuto štene da je "manje" ili nije barak ili nije "ravnopravan" barak sa čelično sivom bojom obojenim štencima (odnosno crnom u leglu). Sasvim je druga stvar standard o poželjnom tipu jer to je ipak opredjeljenje a ono je u suštini administrativna mjera, koju i ja iz navedenih razloga podržavam ali sa zadržanim stavom da ko želi zadržati takve pse to je njegovo pravo i opredjeljenje bez obzira što u jednoj konkurenciji pri ocjenjivanju (u budućnosti npr. obavezno) neće biti visoko konkurentan sa psima obojenim i čelično sivom bojom, naravno ovdje govorimo isključivo o boji bez osvrta na kvalitet konstitucije i svega ostalog kod jedinke. Taj pigment (čelično siva, pepeljasto siva) nije obavezno dominantan i ustvari se u manjoj ili većoj mjeri gubi tokom života jedne jedinke. Tako npr. imamo slučajeve da periodično dolazi do smanjenja intenziteta prisutnosti te boje (ljetnja dlaka) pa do ponovnog intenziviranja bujnošću dlake dolaskom hladnijih dana i reakcijom organizama ili jednostavno promjenom dlake u toku godine (ranije ili kasnije linjanje ovisno o drugim faktorima). Takođe je "stalna težnja" tokom života jedinke da geni za osnovnu boju dakle žuta, crvena dominiraju i "potope" (smanje intenzitet) čelično sive a za to je dokaz boja štenadi pa dalje tokom odrastanja i starenja gdje se praktično crna boja izgubi u sivu i površina te boje se smanjuje starenjem kao i njen intenzitet što jasno ukazuje da se barak (obojenost) ne može kruto posmatrati u stilu "razgraničen plašt" kao kod srpskog goniča ili trobojnog goniča. Takav stav nema opravdanja i primjene kod baraka pogotovo kad je sasvim izvjesno da posmatranjem ustvari vidimo prisustvo čelično sive boje u osnovnoj boji a ne u definitivnoj razgraničenosti dvije boje.

Vođa uzgoja za barake, kinološki sudija I-X FCI Redžo Haskić