Porijeklo, uzgojne i morfološke karakteristike, morfometrijske mjere i obojenost dlake bosanskohercegovaškog pastirskog psa tornjaka
Salkić A., Šakić V., Urošević M.

Uvod

Ako se ima u vidu činjenica da je prvi pisani zapis o uzgoju ovog psa u BiH stariji oko stotinu godina (1067. g.) od Povelje Kulina bana, što svakako predstavlja specifikum, onda ovaj pas u svakom slučaju zaslužuje našu pažnju u smislu uzgoja, proučavanja i afirmacije kao pasmine. Do danas je u matičnu knjigu Kinološkog kluba "Tornjak" iz Travnika (B&H) registrirano 1437 pasa ove pasmine. Međutim, zbog inertnosti bosanskih kinologa po pitanju očuvanja ove pasmine, koja je danas u fazi standardizacije, moglo bi se desiti da ovaj dio naše kulturno-historijske baštine bude prisvojen od nekog drugog i bude nazvan imenom koje mu ne pripada.

Cilj ovog rada je da našim prezentiranjem historijskih činjenica i nekih od karakteristika ovog psa, kao i prezentiranjem skromnih morfoloških i tipoloških istraživanja grupe stručnjaka-entuzijasta Kinološkog kluba "Tornjak", animira stručna javnost u smislu provođenja naučnih istraživanja na utvrđivanju specifičnosti tornjaka u odnosu na druge pastirske pse.

Porijeklo pasmine

Kroz nekoliko hiljada godina bavljenja stočarstvom, čovjek je uzgojio pse različite namjene koji su mu pomagali u ovom poslu. Zahvaljujući arheološkim nalazima iz doba neolita (sojenice - Lattringen, Luscherza i Vinelza), može se gotovo sa sigurnošću tvrditi da su još u to doba postojali pastirski psi.

Danas postoje različite teorije o postanku, mjestu formiranja i centru rasprostranjivanja današnjih pastirskih pasa, ali se pretpostavlja da je najtačnija teorija o neevropskom porijeklu većine pastirskih pasa (Urošević M. i sur., 1999). Prema ovoj teoriji današnji evropski pastirski psi potižu iz centralne Azije i da za pretke imaju "tibetanskog psa" koji je na Tibetu živio hiljadama godina p.n.e.. Kao potvrda ove teorije može poslužiti činjenica da su veoma slične rase pasa rasprostranjene idući od istoka Azije do zapada Evrope. Pretpostavlja se da su se ovi psi proširili iz Azije do naših prostora putem dva smjera. Jedan je "zapadni" smjer, iz Tibeta preko avganistanskih, iranskih i kurdskih planinskih masiva, zatim Male Azije, Balkana do centralne i zapadne Evrope. Drugi smjer je "sjeverni", odnosno iz Tibeta preko Kazahstana, Kirgizije, Gruzije i današnje Ukrajine do istočne Evrope (Slika 1.).

Tornjak, kao jedan od Balkanskih pastirskih pasa, najvjerovatnije vodi porijeklo iz zapadnog smjera.

"Tibetanski pas" je u Grčkoj poznat već od 5. vijeka p.n.e. Evropski naziv za ovog psa je "Mološki pas", prema imenu ilirskog plemena Molosa, koji su živjeli u Epiru, a bili su poznati uzgajivači pasa. Slike ovog psa se nalaze na kovanom novcu i skulpturama Epiraca. U Atini je ovaj pas poznat već od 431. g.p.n.e. kao omiljeni čuvar žena, a grčki filozof Aristotel je 384. g.p.n.e. dao pismeni opis ovog psa.

Slika 1. Putevi rasprostiranja potomaka tibetanskog psa u Evropu
Legenda: 1. sjeverni smjer; 2. zapadni smjer;

Osim toga, malo je do danas priznatih pasmina pasa u svijetu o kojima postoje precizni podaci o njihovom porijeklu, morfološkim karakteristikama i namjeni kao o tornjaku. Prvi opis tornjaka potiče iz 1067.godine, a nalazi se u zapisima Bosanske katoličke crkve. Isti opis ovog psa se nalaze i u zapisima iz XIV i XVIII stoljeća (Krasić S., Kozina A., Perković H., 1990). Svi ovi zapisi potvrđuju činjenicu da se radi o vrlo staroj pasmini koja se čitav milenij uzgaja kao domicilna u Bosni i Hercegovini.

Karakteristike pasmine

Mali je broj pasmina pasa u svijetu koje su bile davno formirane u sadašnjem eksterijeru kao što je tornjak. Može se skoro tvrditi da je ovaj pas ostao skoro nepromjenjen čitav milenij (Urošević M. i sur., 1999). Tokom proteklog vremena tornjak je uspješno odolijevao svim egzogenim i endogenim utjecajima koji su pokušali da izmjene tjelesno ustrojstvo, karakter i radne kvalitete.

Danas u državama na području centralnog i zapadnog Balkana postoje standardizirani i nestandardizirani tipovi i oni koji su u fazi standardizacije.

U standardizirane tipove spadaju Ovčarski pas - šarplaninac i Kraški ovčar, u fazi standardizacije se nalazi bosanskohercegovački pastirski pas - Tornjak, a u nestandardizirane tipove spadaju Karakačanski, Durmitorski, Srpski, Homoljski i Hercegovački pastirski pas, a od nestandardiziranih pastirskih pasa sa krasa se javljaju sljedeći tipovi: Dinarski, Velebitski, Grobnički i Istarski pastirski pas (Urošević M. i sur., 1999).

1. OPŠE KARAKTERISTIKE

Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima (zbog ataka mnogobrojnih osvajača ošri psi su ubijani), oprezno agresivan prema zvijerima i napadačima na dom, tor, stado ili gospodara. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvata naredbu gospodara i obuku, nepodmitljiv je i nepovjerljiv prema strancima, vrlo je otporan na bolesti. Skromnih je zahtjeva u ishrani i smještaju (u sniježnim noćima ostaje ležati u snijegu koji ga vrlo često i prekrije). Genetski je vrlo dominantan. Tijelo mu je vrlo snažno i skladno, pokreti lahki i skoro dostojanstveni. Dio lica (minimalno vrh njuške) je uvijek svjetliji od tamnih oznaka na tijelu.

Pogled je specifičan, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran. Dlaka s poddlakom bogata i tako složena da štiti od svih vremenskih nepogoda. Rep je kosmat i nošen visoko poput zastave (Krasić S., Kozina A., Perković H., 1990.; Romić S. 1958.);

2. UZGOJNE KARAKTERISTIKE

Prebivalište tornjaka (surova kontinentalna klima u arealu vuka i medvjeda) i potrebe njegovog gospodara, stvorile su psa široke upotrebe u uslovima teškog života i slabe ishrane. U rasplodu su favorizirani zdravi, snažni psi skromnih zahtjeva u smještaju i ishrani. Tornjak je morao da sačuva gospodara i njegovu porodicu i imovinu od zvijeri, štetočina i neprijatelja. Stanovništvo sa područja uzgoja tornjaka veliki dio svoje historije, od Rimljana pa do današnjih dana, proveo je pod okupacijom. Oštre pse okupator je uništavao, a preživjeli su samo vrlo budni čuvari i hrabri oblajivači.

Danas je dominantan uzgojni lokalitet tornjaka centralna, sjeverozapadna i jugozapadna Bosna i Hercegovina (Slika 2.). Sistematskog uzgoja u čistoj krvi nije bilo do unazad nekoliko godina.

Slika 2. Dominantni uzgojni lokaliteti tornjaka u Bosni i Hercegovini
Legenda: 1. centralni dio BiH, 2. sjeverozapadni dio BiH, 3. jugozapadni dio BiH;

3. MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE

Njuška kod tornjaka je tupo klinasta i često divergirana iako ima i drugih tipova glave. Kod pasa u dobi preko četiri godine zubalo je klještasto, a kod mlađih potpuno i makazasto. Oči su bademaste, smeđe do tamne, a pogled je bistar. Ušne školjke su veoma pokretne, a pri kretanju zabacuju ih unatrag tako da vanjski slučni otvor-kanal ostane nepokriven (odlika autohtonosti). U stanju mirovanja psa uči su najčešće priljubljene uz glavu, a dozvoljeno odstupanje je najviše 1 cm. Uči su srednje duge, trouglaste i obrasle kraćom dlakom. Prelaz vrata u trup je skoro neprimjetan. Trup i leđa su pravilno građeni, dok su sapi blago koso položene i mišićave. Prsa su široka i snažna, a izražena kosmatost i duga dlaka ostavljaju dojam masivnijih prsa nego što jesu. Dlaka je karakteristična na vratu jer tvori grivu, na prednjim nogama tzv. "zastavice", a na stražnjim nogama tzv. "gaće". Posebno je karakteristična odlakanost repa kojeg tornjak nosi iznad leđne linije. Padanje repa unutrašnjom stranom na leđa nije poželjno. Takav rep se naziva "bajraktar". Ovakvo nošenje repa je dijelom uslovljeno poslom kojeg tornjak obavlja (čuvanje i držanje na okupu stada ovaca), jer upućuje gdje se pas ili kuja nalazi u stadu, a osim toga ovakvo držanje repa je i odlika dominantnosti u odnosu na druge pse koji se nalaze uz isto stado ovaca.

VLASTITA ISTRAŽIVANJA

Materijal i metode

Istraživanja su provedena na 86 tornjaka (49 mužjaka i 37 ženki) u dobi od 2 do 5 godina, u periodu od 1998. do 2000. godine. Tornjaci potiču sa 10 različitih lokaliteta u Bosni i Hercegovini. Izvršena je identifikacija prema obojenosti dlake i morfometrijska mjerenja nekih od tjelesnih mjera (dužina glave, dužina lobanje, dužina nosnika, visina do grebena, obim prsa, dužina trupa i obim lijeve metakarpalne kosti). Mjerenja su obavljena malim Lidtinovim šapom i stočnom vrpcom.

Statistička obrada podataka urađena pomoću kompjuterskog programa STATGRAPHICS 4.2.

Rezultati istraživanja i diskusija

Prema obojenosti dlake, na istraženih 86 tornjaka, utvrđeno je da se osnovna boja javlja u šest tipova, i to kao ŠAROV (52,32%), BJELOV (19,75%), GAROV (13,95%), MEDOV (6,97%), ZELOV (4,65%) i GRLIN (2,32%). Procentualna zastupljenost pojedinih tipova tornjaka prema obojenosti dlake prikazani su na sljedećem grafikonu.

Grafikon 1.: Zastupljenost pojedinih tipova tornjaka prema obojenosti dlake

Istražujući morfometrijske mjere glave kod tornjaka, utvrdili smo da se one razlikuju u odnosu na iste parametre drugih pasmina pasa. Na temelju vlastitih mjerenja (86 pasa) dužine glave od zatiljka do "stopa" (od os occipitale do zamišljene linije koju tvore anguli oculli dexter et sinister), utvrdili smo da ona iznosi u prosjeku 40 : 60 u korist lobanjskog dijela. Gledajući kompletnu glavu, stavljanjem pod svijetlo reflektora, stekli smo utisak da je ona tupo-klinasta, odnosno da je tip glave između Lupoidne (lagana, vučiji tip) i Molosoidne (tip glave teških pasmina, kao što su Doge, Mastifi), sa neznatno izrađenim "stopom" ili je on jedva primjetan. Testiranjem apsolutne razlike srednjih vrijednosti za visinu do grebena, obim prsa i dužinu trupa izme|u oba spola utvrđno je da je ona visoko signifikantna (P < 0,01).

Dobivene vrijednosti tjelesnih mjera tornjaka izražene kao statističke vrijednosti prikazane su u tabeli 1.

Tabela 1.: Statističke vrijednosti tjelesnih mjera tornjaka

Iz nama dostupne literature o provedenim istraživanjima eksterijernih karakteristika i obojenosti dlake na ovom psu, dobili smo slične rezultate onima koje su dobili Muhamedagić i sur. (1999).

Zaključak

Prezentiranjem historijskih činjenica i nekih od karakteristika ovog psa ovim radom smo željeli animirati bosanskohercegovačku stručnu javnost na provođenje istraživanja iz svoje naučne oblasti na utvrđivanju specifičnosti tornjaka u odnosu na druge pastirske pse, čime bi dobili dovoljno parametara potrebnih za sistematski uzgoj tornjaka u čistoj krvi. Na taj način bi zaštitili i sačuvali ovu bosanskohercegovačku autohtonu pasminu psa za buduća pokoljenja, i pomogli na svoj način da se ova pasmina u što skorije vrijeme standardizira.

Na osnovu naših dobivenih rezultata morfometrijskih mjerenja sa onima iz 1752. godine (Petar Lukić), dolazimo do zaključka da se eksterijerne osobine ovog psa nisu do danas značajnije promjenile. Osim toga, utvrdili smo da tornjak ima kvadratni format tijela što je poželjna osobina ove pasmine.

Osim toga, utvrdili smo da prema obojenosti dlake u najvećem procentu imamo "šarova" (52,32%), a najmanje "grlina" (2,32%).

Literatura

1. Krasić S., Kozina., Perković H.: Standard - Bosansko-hercegovackički pastirski pas - Tornjak, Travnik, 1990.
2. Muamedagić S., Salkić A., Dizdarević F., Vegara M.: Eksterijeme i tipološke karakteristike bosansko bosanskohercegovačkog pastirskog psa - Tornjaka. Radovi poljopr. fakulteta Univerz. u Sarajevu, 48, Sarajevo, 1999.
3. Romić S., O psu tornjaku. Moj pas, 3-4, 40-42, Zagreb, 1958.
4. Urošević M. i sur.: Projekat "Pastirski psi od Tibeta do Balkana." Zemun, 1999.