Eksterijerne i tipološke karakteristike bosanskohercegovačkog pastirskog psa tornjaka
Samir Muhamedagić, dipl. ing., Poljoprivredni fakultet, Sarajevo
Alen Salkić, dr vet. med., Veterinarska stanica, Travnik
Mr. Fikret Dizdarević, Poljoprivredni fakultet, Sarajevo
Dr. Mensur Vegara, Poljoprivredni fakultet, Sarajevo

Uvod

Prema zoološkoj podjeli pas spada u red mesožder (Carnivoara), pored (Arctoidea), familija kanida (Canidae), i vrstu Canis familiaris ili domaći pas. Predpostavlja se da njegovo izvorno porijeklo vodi od vuka (Canis lupus) i da je jedna od prvih životinja koju je čovjek odomaćio. U početku pas je isključivo služio u lovu, a kasnije kao čuvar stoke i okućnice. Danas je nezamjenjiv u mnogim službama, kao što su neke vojne, policijske, sanitetske, spasilačke i druge. Pas se često koristi u sportu i kao kućni ljubimac.

U svijetu postoji veliki broj pasmina pasa i njihove klasifikacije su brojne. Te podjele su uglavnom zasnovane na načinu korištenja, odnosno cilju gajenja pojedinih pasmina. Tako sve pasmine pasa možemo svrstati u dvije osnovne grupe: lovački i nelovački psi. Pas tornjak pripada grupi nelovačkih pasa, odnosno podgrupi pastirskih pasa. Ime nosi po svojoj namjeni, a to je u osnovi čuvanje stoke (tor=tornjak). Tornjak je vrlo oštar ali ne i podmukao pas. Privršen je vlasniku, nepovjerljiv i umjereno oprezan prem a strancu. Napada vuka, a više pasa u grupi bore se i sa medvjedom. Ima odličan sluh i njuh, a po eksterijernoj građi sličan je šarplanincu. Tornjak nikada nije jednobojan. Svaki primjerak ima različit raspored boje dlake.

I pored svih osobina koje posjeduje tornjak, vrlo malo pažnje se posvećivalo njegovom uzgoju i selekciji. Sistematskog uzgoja u čistoj krvi praktično nije ni bilo, a kao rezultat svega toga ovoj vrsti našeg domaćeg psa prijeti potpuni nestanak. Rodovna knjiga za tornjaka vodi se već 20 godina i u njoj se nalazi 1,217 registrovanih grla, a obzirom da se ne vodi knjiga uginulih pasa, procjenjuje se da se danas na teritoriji Bosne i Hercegovine nalazi oko 700 reproduktivno sposobnih životinja.

Glavni lokalitet nastanjenosti tornjaka nalazi se na planinskim masivima Srednje Bosne, a posebno na Vlašiću i planinama koje mu gravitiraju, zatim na Kupreškoj visoravni i Vranici. Pojedinačni primjerci se mogu naći i u mnogim drugim mjestima širom BiH kao što su: Travnik sa platoom Vlašića, kao centar uzgoja, zatim Banja Luka, Gornji Vakuf, Vitez, Kupres, Tomislavgrad, Glamoč, Ključ, Sanski Most i Sarajevo. Prema nekim procjenama od ukupne postojeće populacije tornjaka oko 45% nalazi se u Travniku sa platoom Vlašića, zatim 25% u području Banja Luke, 12% u Tomislavgradu i kupresu i 18% u ostalim mjestima.

Prema Caputu (1994) je poznavanje stanja populacija odnosno pasmina domaćih životinja prvi zadatak u pristupu njihove sustavne zaštite. U ovu definiciju svakako spada i držanje pasa. Rezultati istraživanja brojnog stanja, morofoloških i nekih fizioloških osobina pojedinih pasmina daju odgovor u kojoj mjeri je neka pasmina ugrožna.

Cilj ispitivanja prikazanih u ovom radu je da se ukaže na postojeće stanje i učini doprinos na očuvanju genetskih resursa jedne veoma rijetke pastirske vrste pasa, te da se podstakne njeno priznavanje kao pasmine na međunarodnom planu. Ispitivanjima su obuhvaćene neke od eksterijernih i tipoloških karakteristika tornjaka, kao što su tjelesna građa i tipovi prema boji dlake, Važno je napomenuti, da su prilikom ovih istraživanja uzeti uzorci krvi od pasa i biće predmet genetskih ispitivanj u kasnijoj fazi.

Materijal i metode rada

Mjerenja eksterijera i indetifikacija tipova tornjaka prema boji dlake obavljeni su u periodu 1998/1999 godine. Materijal u ovim istraživanjima predstavljaju dostupni primjerci tornjaka koji su nađeni kod vlasnika. Ispitivanjima je ukupno obuhvaćeno 78 odraslih pasa, od čega je bilo 47 muških i 31 ženska životinja. Psi su potjecali sa ukupno devet lokaliteta Bosne i Hercegovine: Travnik/Valšić (n=57), Tomislav Grad (n=7), Gornji Vakuf (n=5), Vitez (n=3), Novi Travnik (n=2), Bugojno (n=1), Kiseljak (n=1), Prnjavor (n=1) i Mrkonjić Grad (n=1).

Mjerenjima eksterijera svake pojedinačne životinje ispitivani su sljedeći parametri: dužna nosika (DN), dužina lubanje (DL), dužina glave (DG=DN+DL), visina do grebena (H), obim prsa (O), i dužina trupa (L). Dužina glave je izmjerena vrpcom od os occipitale do apexa-a nasi (od potiljačne kosti do vrha njuđke, osdnosno nosne pečurke). Visinnske i dužinske mjere su mjerene malim lidtinovim štapom. Visina grebena je mjerena od sredine šape do najviše tačke na grebenu. Identifikacija tipova pasa prema boji je izvršena na osnovu obojenosti dlake, prema čemu im domicilno stanovništvo daje i ime.

Srednje vrijednosti, varijabilnost i opći prosjeci obračunati su uobičajenim varijaciono statističkim metodama Studentove "t" distribucije. Izračunato "t" upoređivano je sa tabličnim "t" uz odgovarajući stepen slobode za nivo signifikantnosti od 5% i 1% (Barić Stana, 1964).

Rezultati istraživanja i diskusija

Prosječne vrijednosti svih istraživanih eksterijernih osobina kod muških i ženskih pasa prikazane su u tabeli 1. U dostupnoj literaturi nisu nađeni podaci o eksterjernim i tipološkim karakteristikama za ovu vrstu psa, tako da nije bilo moguće dobivene rezultate u ovim istraživanjima komparirati sa drugima.

Dužina glave
Prosječna dužina glave kod muških životinja iznosila je 28,53 cm, sa standardnom devijacijom od 1,67 i varijacijam od 25,00 do 32,00 cm. Srednja vrijednost dužine nosika kod mužjaka iznosila je 11,74, a dužina lubanje 16,79 cm. Nosnik sa svojom prosječnom dužinom učestvuje u dužini glave kod muških životinja sa 41, a prosječna dužina lubanje sa 59%. Dužina glave kod ženki tornjaka u prosjeku je iznosila 27,03 cm, sa standardnom devijacijom od 1,22. Vrijednost standarne devijacije pokazuje da je istraživani materijal prilično ujednačen, odnosno homogen. Najduža izmjerena glava kod ženskih životinja iznosila je 31,00, a najkraća 25,00 cm, dok je u isto vrijeme prosječna dužina nosnika iznosila 11,03cm, a dužina lubanje 16,00 cm. U dužini glave kod ženki, dužina nosnika učestvuje sa 40,81 a dužina lubanje sa preostalih 59,19%. Razlika u rasponu varijabilnosti kod prosječne dužine glave između muških (7,00) i ženskih (6,00) pasa iznosi 14,29%, što ukazuje da je ova osobina visoko nasljedna i da na nju ne utječu u velikoj mjeri ekološki faktori. Skoro potpuno jednak odnos je nađen i kod mužjaka tornjaka, a razlika u vrijednostima za ovu osobinu između spolova iznosila je 0,9% u korist muških životinja.

Visina do grebena
Prosječna visina do grebena kod mužjaka tornjaka iznosila je 66,78 cm, sa varijacijama od 58,00 do 74,00 cm, standardnom devijacijom od 3,41 cm i koeficijentom varijacija od 7,27%. Kod ženskih životinja prosječna vrijednost za istu osobinu iznosila je 63,13 cm, sa varijacijama od 59,00 do 71 cm, standardnom devijacijom od 3,41 cm i varijacionim koficijentom od 7,27%. Testiranjem apsolutne razlike srednjih vrijednosti za visinu do grebena (3,65 cm) između spolova tornjaka je utvrđeno da je ona statistički visoko značajna (P<0,01).

Obim prsa
Prosječna vrijednost obima prsa kod muških je iznosila 85,40 cm sa varijacijama od 69,00 do 101,00 cm, dok prosječna vrijednost za istu osobinu kod ženskih životinja je iznosila 80,29 cm, sa varijacijama od 67 do 94 cm. Testiranjem apsolutne razlike srednje vrijednosti za obim prsa između muških i ženskih životinja nađeno je da je razlika od 5,11 cm statistički visoko značajna (P<0,01). Na visoku varijabilnost ove osobine kod tornjaka ukazuje i veličina standarne devijacije kod mužjaka koja je iznosila 6,41, a kod ženki 5,16 cm. Ovo su ujedno i najveće nađenje standarne devijacije kod svih ispitivanih osobina.

Dužina trupa
Dužina trupa je tjelesna mjera koja zajedno sa visinom grebena određuje format ili okvir životinje. Prosječna dužina trupa kod muških je iznosila 71,72 cm, sa varijacijama od 63,00 do 82,00 cm, a kod ženskih životirnja 69,06 cm i varijacijama od 62,00 do 74,00. Testiranjem apsolutne razlike srednjih vrijednosti za obim prsa između spolova tornjaka, nađeno je da je razlika od 2,66 cm statistički visoko značajna (P<0,01).

Obojenost tornjaka
Prema dostupnoj literaturi u pasa je naročito proučavano nasljeđivanje kvalitativnih osobina, dok su ispitivanja nasljeđivanja kvantitativnih osobina malobrojna. Sa najviše detalja ispitivano je nasljeđivanje boje dlake.

Prema rezultatima istraživanja obojenosti dlake kod ispitivanih tornjaka, utvrđeno je da se distribucija osnovne boje najčešće javlja u šest tipova, a prema kojim tornjak nosi ime: šarov bilov (bjelov), garov, medov, zelov (zeljov) i grlin.

Šarov je karakterističan po upadljivim šarama u kombinaciji bijele i crne ili mrke boje. Prelazi između ove dvije osnovne boje su jasno izraženi i ukoliko su šare međusobno ravnomjernije raspoređene, u toliko je pas više cijenjen. Glava mu je uvijek tamnije nijanse koja je naročito izražena oko očiju i na ušima, s tim da je vrh nosnika uvijek svijetlije boje u odnosu na ostalu boju, osim u rijetkim izuzecima. Tamniju boju na glavi, u najviše slučajeva oko očiju i ušiju, na dva nerijetko jednaka dijela presjeca bijela boja, često je bijela podloga "poprskana" crnim pjegama (meliranost) i to po podlaktici, podkoljenici i vrhu nosika, dok je izrazito pastrvast pas nepoželjan. U ovom tipu tornjaka nađeno je najviše životirnja, odnosno 42 primjerka ili 53,85% u odnosu na ukupan broj svih ispitivanih pasa.

Bilov ili bjelov je tornjak koji ima u osnovi bijelu dlaku i ona može biti u kombinaciji sa drugim bojama, a najviše do 2/10 obojenosti tijela. Najčešće kombinacije boja dlake u ovom tipu tornjaka su: osnovna boja mu je bijela, a u nekim slučajevima ima samo masku na glavi, ili samo krugove oko očiju ili meliranost jednog ili oba uha drugom bojom. U ovom tipu je registrovano 15 pasa ili 19,23% od ukupno ispitivanih životinja.

Garov je u osnovi obojen crnom bojom u različitim nijansama, osim na vrhu nosnika, repa i šapa. Vrlo česti su primjerci sa svijetlom flekom (najčešće bijela boja) na vrhu grudne kosti. U ovom tipu je nađeno 11 pasa ili 14,10% od ukupnog broja ispitivanih tornjaka.

Medov ima isti raspored boja kao šarov, stom razlikom da je u ovog tipa tornjaka umjesto crne boje prisutna boja meda, a koja se javlja u više nijansi. Istraživanja su pokazala da se u ovom tipu nalazi 6,41% (5 pasa) od ukupnog broja ispitivanih pasa.

Zelov ili zeljov je u osnovi bijel pas i uvijek je u kombinaciji sa vučije-sivom bojom sa različitim nijansama, a koje se kreću od svijetle do izrazito tamnosive. Međusobni raspored ili odnos između bijele i sive boje dlake kod zelova je uvijek različit, a u nekim slučajevima njihov odnos može biti kao kod šarova. U ovom tipu su nađena ukupno 3 psa ili 3,85% od ukupnog broja ispitivanih tornjaka.

Grlin je tornjak koji ima ovratnik bijele ili žute boje (boja paleša). Obojenost na glavi je kao kod šarova, vrh repa i šape su bijele ili žute boje, sa različitim nijansama, a najčešća boja plašta crna koja prekriva trup. Ovaj tip tornjaka je najmanje zastupljen i to sa svega 2,56% (2 psa) u odnosu na ukupan broj ispitivanih pasa.

Obojenost dlake kod tornjaka nikada nije jednobojna, a skoro uvijek se pojavljuje u kombinaciji od najmanje dvije osnovne boje u različitim nijansama i uvijek sa različitim njihovim međusobnim rasporedom na tijelu. Bez obzira na boju tijela kod tornjaka, obojenost glave je u 95% slučajeva podijeljena osnovnom bojom na dva skoro jednaka dijela, uzduž nosnika preko čela i spaja se na ovratniku.

Zaključci

Rezultati istraživanja eksterijernih karakteristika bosanskohercegovačkog pastirsko psa tornjaka, prikazanih u ovom radu, su pokazali da on ima snažan kostur sa razvijenim grudnim košem i ekstremitetima pravilnih stavova. Tornjak predstavlja psa kvadratastog formata, čija prosječna visina grebena za oba spola iznosi nepunih 65 cm. Obojenost dlake kod ove autohtone pasmine psa ukazuje da do sada nije bilo izgrađenih standarda za ovu osobinu.

Neophodno bi bilo utvrditi sve relevantne parametre za jedan sistematski uzgoj tornjaka u čistoj krvi, a samim time bi se učinio veliki doprinos da se ova vrsta sačuva na ovim prostorima i prizna na međunarodnom planu. Ovaj zaključak je opravdan, prije svega ako se uzme u obzir osnovni motivi, kao što su kulturološko-historijski, ekonomski i naučni.

Literatura

1. Barić Stana (1965): Statističke metode primijenjene u stočarsvu. Agronomski glaskink, Zagreb.
2. Caput, P. (1994): Održavanje i zaštita genetskih resursa domaćih životinja u Hrvatskoj. Stočarstvo, 48: (7-8), 257-264. Zagreb.